Ličnosti > Nina Vavra
Nina Vavra u Zagrebu je završila Miletićevu Dramatsku školu, a od 1899. angažirana u HNK. Jedna od najčuvenijih glumica svog doba. Galerija njenih likova kretala se u širokom rasponu od klasične tragedije do suvremene drame. Najbolja ostvarenja imala je kao Eshilova Kasandra, Sofoklova Elektra i Antigona, Euripidova Andromaha i Hekuba, Racineova Fedra itd. Objavljivala prozu prožetu ilirskim idejama pod pseudonimom Ylajali. Prevela s češkog i njemačkog oko 50 dramskih djela. Napisala dramu Dolazak Hrvata 1907. Amatersko kazalište u Križevcima nekoć je nosilo njeno ime. Od filmskih uradaka glumila je u igranim filmovima Matija Gubec (1917.). i Vragoljanka (1918.)Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u Križevcima je postojao komorni teatar Nina Vavra. Brojao je dvadesetak članova, glumaca - amatera, koji su diljem Hrvatske izvodili drame Samuela Becketta i uređivali svoj časopis Bulletin koji se bavio kazališnim i književnim temama.
Životni put velike umjetnice Nine Vavre
Povodom 40 godina umjetničkog rada u zagrebačkom Narodnom kazalištu glumica Nina Vavra dala je intervju zagrebačkim Novostima 19. listopada 1939. godine, u kojem je govorila o svojem privatnom i profesionalnom životu kao glumice, umjetnice i supruge:
Sve će biti kako treba da bude: oduševljeni iskazi poštovanja i ljubavi! 40 godina na daskama! Kad bi ljudi samo znali, kako je to teško! Da nabrojimo sve uloge, sve uspjehe, sve suze prolivene zbog nanesenih nepravdi, svu sreću koju donosi taj intenzivni život... Kroz četiri decenija preobražavala se umjetnica u stotine i stotine ženskih likova preraznih karaktera bila je ljubavnica, junakinja, nesretnica, ljubimica naroda - simbol slobode, ljepote, intrigantkinja, žena, majka, starica, tragičnom sudbinom vijana, a opet ostala je nenadmašiva Nina Vavra...!
Školovala se kod časnih sestara u zagrebačkoj preparandiji, iz koje je kao najbolja učenica izašla nakon tri godine. U kazalište ju je s 12 godina prvi put odvela tetka - predstava joj se nije svidjela i odlučila je više ne ići u kazalište. No kasnije je otišla na prijemni ispit u novootvorenu zagrebačku glumačku školu i primljena kao jedina djevojka, zahvaljujući deklamaciji pjesme Oj budi svoj. Glumačku školu polazila je dvije godine, do 1896. Još kao učenica nastupala kao paž u Henriku IV., a debitira kao glumica u Scribeovoj Borbi gospođa, gdje se osobito istakla. Kao mlada glumica puna ideala doživjela je ubrzo razočaranje na ulazu u kazalište, jer od ideala se nije moglo živjeti. Bila joj je obećana plaća od 50 forinti po gaži ali dobivala je samo 25 i dodatnih 5 za toalete, "kakti ženska". Sa 24 godine odlazi na prvo gostovanje u inozemstvo: u Pragu igra na češkom jeziku, glavnu žensku ulogu u Madasyjevoj Čovjekovoj tragediji. U predratnoj Srbiji, u Beogradu i Nišu igra Hasanaginicu, dok za premijernu izvedbu Nušićeve tragedije Jesenja kiša, u kojoj je nastupila kao zamjena drugoj glumici dobiva odlikovanje kralja Petra I. Karađorđevića. Ova ponosna i bogom nadarena žena kroz godine intenzivnog umjetničkog djelovanja uspinje se stepenicama slave. Snaga njene umjetnosti, patetika i divan ton njenog glasa osvajaju kazališnu publiku. A njeno dobro veliko srce zaista suvereno vlada scenom. Ali ona je i pisala, napisavši jedan kazališni komad. Nije se usudila pisati pod svojim imenom, već pseudonimom. 1907. godine u patriotskom je zanosu napisala dramu u pet činova Dolazak Hrvata. Za vrijeme premijere tog djela bila je u kutu jedne lože i pravila se da ju ništa ne zanima, obzirom da nitko od ansambla nije znao tko je autor komada. Predstava je u Zagrebu trijumfirala. 1908. godine Nina Vavra udaje se za kolegu i umjetničkog prijatelja, redatelja Bacha. Dugo godina nastupaju zajedno, on kao ravnatelj drame ona kao pomagačica i glumica. Dalje piše: romane, novele, studije, surađuje s novinama, prevodi pedesetak drama. S kolegama iz Zagreba, Osijeka i Beograda 1921. osniva kazalište u Splitu, čija je prva sezona bila sjajno posjećena. Svoj je prvi vijenac na otvorenoj sceni Nina Vavra dobila u Varaždinu. Tijekom svoga glumačkog rada igrala je preko 500 raznih uloga.
26 - 25. studenog 1939. godine kazalište u Zagrebu će biti u svečanom ruhu, dignut će se Bukovčev zastor, osvijetljen reflektorima i na sceni će se opet pojaviti Nina Vavra da suvereno dominira u klasičnoj Euripidovoj tragediji Trojanke. O toj svojoj kreaciji nije htjela Nina Vavra da govori. Ona će o tome sama da napiše i da izloži svoje gledište na ovu klasičnu grčku tragediju, koje je usko povezano gledanjem na cijeli umjetnički rad i na cijeli njen umjetnički život. Zanimljivo je, da je upravo u vezi s tim stanovištem Nina Vavra zamolila velikog našeg umjetnika Meštrovića da on bude pokrovitelj te njene jubilarne kreacije.
