Ličnosti > Marcel pl. Kiepach
Marcel Kiepach rođen je u Križevcima 12. veljače 1894. kao prvo od četvero djece, uz tri sestre, Marcel je u svome gradu završio pučku školu. Potom je nastavio gimnaziju u Zagrebu. Iz toga vremena sačuvana je Marcelova fotografija, koja datira iz 1905. a snimljena je u fotografskom ateljeu Mihaila Merčepa, koji se nekoliko godina kasnije proslavio kao konstruktor zrakoplova na kojima je letio i prvi hrvatski avijatičar Dragutin Novak. Nije rečeno da Marcel možda nije i sam bio očevidac prvih letova hrvatskih zrakoplova u lipnju i srpnju 1910. na uzletištu Črnomerec kada se tamo sjatio cijeli Zagreb, posebice mladež. Tada je Marcel imao 15 godina i posve je moguće da je kao oduševljeni pristaša tehnike s uzdahom pratio letove ondašnjeg zagrebačkog izumitelja ing. Slavoljuba Penkale i već spomenutog Novaka.Uz Marcela cijela obitelj Kiepach ostavila je snažan trag u povijesti grada, do kraja Drugog svjetskog rata posjedovala je dvorac s gospodarskim površinama u današnjoj Tomislavovoj ulici.
Premda zarana oduševljen elektrotehnikom, Marcel nije uspio nagovoriti roditelje da ga nakon male mature u zagrebačkoj realnoj gimnaziji pošalju na studij elektrotehnike u Graz, tragom Nikole Tesle, o čijim je izumima čitao u stručnim časopisima. Moglo bi se reći da je upravo Tesla na neki način bio Marcelov uzor kojeg je oponašao i slijedio u svojim istraživanjima i iznašašćima, od magnetske indukcije, dinamo stroja, do elektromotora, transformatora, prenošenja zvučnih valova. Marcelov otac, Josip Kiepach je pak kanio svoga nasljednika usmjeriti u gospodarstvo pa ga najprije šalje na Gospodarski institut Sveučilišta u Haale an der Saale u Njemačkoj gdje je proveo godinu dana, a potom još dvije godine na Hochschule für Bodenkultur (Šumarska akademija) u Beču. Tek potom uspio je Marcel "za svoju dušu" upisati elektrotehniku u Charlottenburgu u Njemačkoj. Time je definitivno potvrdio svojim roditeljima da ga ne zanima vođenje ogromnoga gospodarstva, niti bavljenje poljodjelstvom ili šumarstvom. S tim su se njegovi roditelji uostalom već bili pomirili izlazeći mu ususret, tim više što su imali itekakve financijske mogućnosti da sina uzdržavaju na školovanju daleko od kuće. Naslijedio je Marcel od roditelja bogato kulturno srednjoeuropsko nasljeđe, napajajući se na bogatoj hrvatskoj, talijanskoj i austrijskoj tradiciji. Očeva je loza, naime, bila porijeklom iz Tirola, iz plemićke obitelji Kiepach od Haselburga. Tu se ženidbama krvno povezala s uglednim hrvatskim plemićkim obiteljima.
Znanstvenik u kratkim hlačama
Još kao dječak Marcel je naučio strane jezike, a čitajući tehničke časopise zainteresirao se za tajne elektrotehnike. U kuću Kiepachovih svraćali su brojni uglednici, javni i kulturni djelatnici što je Marcelu također otvorilo široke vidike kulture i znanosti. U obiteljskom domu bi promatrao tada suvremene poljoprivredne strojeve na parni pogon, proučavajući njihove mehanizme. Strojevi su ga privlačili više od konja i kočija, no uvijek je znatiželjno zavirivao u kovačnicu i druge radionice na gospodarstvu, zapitkujući majstore čemu što služi i zašto. Kad mu se pružila prilika rastavljao bi i sklapao satove i druge mehanizme. Za vrijeme školovanja u Zagrebu Marcel se posebno zagrijao za tajne magnetizma, električne struje, akustike, prijenosa zvučnih valova, za motore i transformatore. U tome je imao punu roditeljsku potporu, posebno svojeg oca Josipa koji je zarana opazio rijetki dar svog sina, pomažući mu u nabavi stručnih knjiga i financirajući mu patente. Prve je izume Marcel patentirao s nepunih 16 godina u više europskih zemalja. Dakako, tamošnji patentni uredi nisu ni slutili da im se javlja izumitelj u kratkim hlačama. To više što su svi izumi bili temeljito opisani i dokumentirani stručnim crtežima.
Tako 16. ožujka 1910. pri Carskom patentnom uredu u Berlinu (Kaiserliches Patentamt) prijavljuje pod brojem 246656 svoj izum brodski žiro kompas koji pokazuje sjever bez obzira na blizinu metalnih predmeta ili utjecaja magnetskih sila. U istom uredu pod brojem 265645 od 9. lipnja 1912. patentiran je njegov posebni strujni prekidač na principu plinskog tlaka za primjenu kod rendgenskih i drugih specijalnih uređaja. Svoj brodski kompas Kiepach je prijavio kao patent i Patentnom uredu u Londonu, dobivši potvrdu da mu je patent prihvaćen već 1911. godine pod brojem 28696. Kao vlasnik patenta ubilježen je Marcel de Kiepach, Theaterplatz (Kazališni trg) broj 8, Zagreb, Croatia, Austria, Landowner (zemljoposjednik). U patentnoj prijavi se navodi podrobniji opis patenta: Poboljšanje naprave za očitanje kompasa.
Pri Carskom patentnom uredu u Berlinu ubilježeno je, pak, ime Marcel von Kiepach in Križevci, Kroatien. Na njegov zahtjev podnesen 2. studenog 1911. Nacionalni ured za industrijsko vlasništvo pri francuskom Ministarstvu trgovine i industrije u Parizu pod brojem 436.270 potvrđuje Kiepachu 19. siječnja 1912. dinamo za osvjetljenje kola. Prijava je podnijeta 2. studenog 1911., a u njoj se opisuje izum kao dinamo za osvjetljenje vozila, koji ne poznaje nedostatke kao kod sličnih uređaja, jer osigurava ravnomjerno napajanje strujom, bez prekida i skokova u naponu, pa ne oštećuje spojeve i sijalice.
Upregnuti vjetar
Marcelov dinamo stroj mogao je koristiti i energiju vjetra, što svjedoči i o dalekovidnosti mladoga izumitelja koji se poput Leonarda Da Vincija nadahnjivao promatranjem prirode, pojava i bića, kako bi usavršio svoja iznašašća. No, otišao je i mnogo dalje, u svijet energije budućnosti što se u njegovo vrijeme tek naslućivala uz plinske svjetiljke. Prve su munjare za proizvodnju struje bile još rijetka čuda tehnike. A upravo ta čuda najviše su privlačila Marcela Kiepacha za kojeg nije više bilo nikakvih tajni. Vrlo brzo je uočio prednosti električne energije za svakodnevnu i svekoliku primjenu patentirajući mali transformator niskog napona za primjenu u noćnim svjetiljkama, zubarskim svjetiljkama, rudarskim lampama. Po njemu i još jednom njemačkom izumitelju, sustav je nazvan Kiepach-Weiland.
Radio je Kiepach i na izradi istosmjernog električnog motora, na usavršavanju takozvanog bifilarnog mosta, variometra, indukcijskom kablu. Proučavao je rezonantne krivulje i prijenos zvučnih valova. To se može zaključiti iz Marcelove korespondencije s ing. Arthurom Kuhnom iz Berlina kojem je bio povjerio izradu prototipova i stručnih prijavaka za patentiranje izuma.
Inženjer Kuhn je za svoje usluge 31. srpnja 1914. poslao Kiepachu račun na iznos od 111,50 njemačkih maraka. U to vrijeme Kiepach se nalazio na školovanju u Charlottenburgu. Zanimljiv je, pak, jedan vrlo jednostavan, no praktičan i reklo bi se duhovit izum, koji je Marcel bio namijenio svojoj mami, da bi navečer, u krevetu lakše mogla čitati knjige. Bio je to mehanički okretač stranica, koji bi bio od pomoći i glazbenicima za okretanje nota.
Slava ga nije opila
Marcel je bio posebno nadaren dječak, osim tehničkog talenta, izvrsno je crtao te svirao glasovir i violinu. Jednako uspješno kao i tehnici mogao se posvetiti humanističkim i umjetničkim znanostima. No, uvijek ostaje nadasve skroman, reklo bi se danas samozatajan, jer slava koju je doživio kao dječak, nikada mu nije udarila u glavu. Premda se proslavio svojim prvim izumima još kao đak osmog razreda zagrebačke realne gimnazije i premda su o njemu naveliko pisale zagrebačke novine. Reportaža o izumima križevačko-zagrebačkog realca bila je u tadašnjim novinama prava senzacija, šlager u usporedbi s drugim vijestima koje su objavljivale novine.
Koliku su važnost Narodne novine pridavale izumima gimnazijalca Marcela Kiepacha sažeto je na kraju članka: Sve su ovo tako važna iznašašća da će u cielom svietu pobuditi najživahniji interes, pa i čitav preokret. Mladom našem maturantu možemo dakle najtoplije čestitati i zaželjeti, da mu i daljnji rad (a čujemo da je zabavljen desetkom novih izuma) urodi ovakvim plodom.
Prvi ratni dragovoljac
Proročanstvo nepoznata novinara u potpunosti se ostvarilo, jer Marcelovi su izumi uistinu pobudili zanimanje u svijetu i postali su dijelom svakidašnjih uporabnih predmeta, od kućnih uređaja, do automobila i brodova. Jedino što Marcel nije doživio plodove svojega izumiteljskog rada. Poginuo je u Prvoj svjetskoj vojni kao dragovoljac u 21. godini. Zagrebački Jutarnji list objavio je 31. listopada 1915. nekrolog u povodu junačke smrti Marcela Kiepacha na bojišnici kod Ruske Poljane, u današnjoj Poljskoj. Dva mjeseca poslije njegove pogibije 13. kolovoza 1915.
Javio se Marcel u vojnu kao prvi ratni dragovoljac tadašnje bjelovarsko-križevačke županije, pošto mu to nije uspjelo u Berlinu gdje ga zbog mladosti nisu htjeli primiti u vojsku. Istaknuo se svojim junaštvima na bojišnicama u Galiciji, za koja je odlikovan srebrnom kolajnom prvog i drugog razreda. Posmrtno je bio predložen za zlatnu kolajnu. Marcelovi posmrtni ostaci preneseni su 1917. godine u Križevce, a Križevčani su ga u velikom mnoštvu, s dužnim počastima ispratili na posljednje počivalište u obiteljskoj grobnici Kiepachovih na samom ulazu u križevačko Gradsko groblje 20. siječnja 1917. Njemu u čast križevački je pjesnik Nikola Pavić-Hortenzije, spjevao pjesmu koju je nad odrom pročitala učenica Blanka Degen.
Nadahnuti nadgrobni govor održao je Marcelu križevački gradski fizik i pisac, dr. Fran Gundrum Oriovčanin, nazvavši ga najvećim sinom Križevaca.
