Ličnosti > Antun Nemčić pl. Gostovinski
Antun Nemčić Gostovinski rodio se 14. siječnja 1813. u Mađarskoj, u mjestu Edde, gdje se slučajno zatekla njegova majka u pohodima rodbini. Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a filozofiju (današnji 3. i 4. razred gimnazije) i studij prava u Zagrebu. U krugu iliraca prijateljevao je sa Tomom Blažekom i Ljudevitom Gajem. Službeničku karijeru započeo je kao sudac u Križevcima. Godine 1836. pristav je Županije križevačke i bio premješten u Moslavinu u Osekovo, gdje je 1838. postao počasnim sucem. Tada se već ozbiljno bavio književnim radom. Iz tog vremena datira i njegovo prijateljstvo s književnikom Mirkom Bogovićem s kojim je ostao u najprisnijem odnosu sve do svoje smrti. U Ludbreg je premješten 1840. godine i tamo kao samostalni pristav ostao do 1846. U lipnju 1846. bio je jednoglasno izabran za kotarskog suca u Novom Marofu, a krajem iste godine postao je i "začasni uredni sudac". Povijesne 1848. godine bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, a početkom travnja 1849. imenovan urednim bilježnikom Županije križevačke. Smrt ga je zatekla na službenom putu u Podravini.Ime i djelo Antuna Nemčića kultivirani čitatelj, povjesničar ili kritičar književnosti najneposrednije povezuje uz Putositnice. Već nas naslov djela, neobičan, silovit, pa čak i bizaran, upozorava da se radi o umjetniku koji je snagom vlastitog talenta, a za ono vrijeme i vrlo visoke književne kulture bio u stanju izdići se iznad vrlo prosječne razine proznog stvaranja svojih suvremenika.
Književni rad započeo je kao i njegovi suvremenici poezijom. Njegov prijatelj Mirko Bogović izdao je 1851. godine Pjesme Antuna Nemčića. Književna kritika smatra da pjesme nisu velikog estetskog dometa za razliku od proze koju cijeni. Njegovo je najznačajnije djelo putopisna zbirka Putositnice.
Putositnice nisu neka vrsta nadomjestka današnje novinske reportaže, već je to proza koja je ostvarila i svojevrsni autentični narativni izraz, nezavisan od samog sadržaja izvještavanja. U Putositnicama nas ne zaokupljaju samo događaji nego i način na koji su zabilježeni. Putovanje, kazuje sam Nemčić, može se prispodobiti s polaskom zbirke od slika. Ko što čovjek u njoj mnogo puta uz raskričane slike hladno prolazi dočim se k manje raskalašenomu gdjekojemu tvoru i nehotice natrag vraća, tako i putnik često pokraj raznih prizora stupa bez da mu se ovi u pameti ustanove, dočim možebiti manje znatna pojavljenja u sudjelovanju raznih okolnosti dušu mu zanesu. Što drugi možebiti ni napomenuo ne bi, to mi i nehotice iz uspomena u pero dolazi.
Prvi put u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća susrećemo živu pripovjedačku riječ koja svoje opravdanje ne traži samo u jeftinom zapletu, što zamršenijoj fabulaciji i "srcedrapateljskom" sižeu, već izrasta iz autentične jezične interpretacije zbivanja. Putositnice su mala ali dragocjena vratašca odškrinuta prema budućnosti proze jedne književnosti i bez obzira na točne primjedbe da je sintaksa Antuna Nemčića uglavnom latinske provenijencije, u njegovim ostvarenjima kao što su Putositnice, nezavršena proza Udes ljudski, te komedija Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac uvijek otkrivamo pisca koji je u stanju pružiti radnju, određenu atmosferu, stvoriti samosvojne karakterizacije pojedinih osoba ili situacija i sve to izraziti jezikom koji razumijemo.
U njegovom rodnom seocetu Edde u Mađarskoj, 28. svibnja 2006. godine je u mjesnoj crkvi, na inicijativu Družbe braća hrvatskoga zmaja - zmajskoga stola u Križevcima, otkrivena spomen - ploča s likom Antuna Nemčića. Na svečanosti otkrivanja sudjelovali su uglednici iz Hrvatske i Mađarske, te mješoviti zbor Hrvatskoga pjevačkoga društva Kalnik, otpjevavši skladbu Domovini.