Ličnosti > Sidonija Erdödy pl. Rubido
Sidonija Erdödy Rubido rodila se na dobru Razvor, nasuprot štajerskom mjestu Sv. Petar i nad visokim brijegom Svete gore s kapelicom Majke Božje Jeruzalemske, 7. II. 1819. (u Zagrebu još tada nema rodilišta, iako je uvedena u Matičnu knjigu u župi sv. Marka).U gornjoriječkome kraju raširena je priča o tome kako je grofica Rubido u sjevernoj kuli svoga dvorca prva otpjevala hrvatsku himnu Lijepa naša (Horvatska domovina), uz pratnju njezinoga kompozitora Josipa Runjanina, a na stihove Antuna Mihanovića. Međutim, priči nedostaje povijesna potvrda, a negira ju i činjenica da je Livadićeva Još Hrvatska ni propala u spisima također smatrana jednom od hrvatskih himni, što je možda dovelo do zabune.
Idealima hrvatskog narodnog preporoda prišla je zanosom svoje mladosti, višestoljetnom tradicijom svog genealoškog porijekla i glazbenom naobrazbom koja je njene izrazite pjevačke kvalitete dovela na stupanj zavidne umjetničke razine. Slovila je kao koloraturni sopran kojim je za boravka u Beču (1839. - 1841.) pobudila zanimanje glazbenih krugova da su je htjeli angažirati kao opernu pjevačicu. Sidonija Rubido se za predstavljanje opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog itekako pripremala, pa kad je djelo bilo prvi put izvedeno 28. ožujka 1846., njeno je tumačenje glavnog ženskog lika, Ljubice, izazvalo burna priznanja i hvalospjev u kritici Stanka Vraza:Nakon velikog uspjeha s operom Ljubav i zloba, Sidonija Erdödy Rubido nije više javno nastupala. Bavila se dobrotvornim radom, te je, među ostalim, osnovala u Zagrebu prvu hrvatsku ustanovu za nezbrinutu i napuštenu djecu.
Nada svima sjaše u tom obziru ponos našeg roda, veleumna domorotkinja visokorođena gospođa Sidonija Rubido, koja osobito tom prigodom jasno pokazala, da je vredna unuka one slavne i sjajne harvatske obitelji, kojoj nikakva žartva za domovinu prevelika ne bjaše. Bez njezina sudelovanja nebi se rečeno delo podnipošto bilo predstaviti moglo. U spomenicih naše umetnosti svetiti će se vekovito u nepotamnjenoj sjajnosti njezino ime. Samo neobičnoj visini i krepkosti njezinoga jasnoga i sladkozvučnoga, redkom umetnostju izobrazenoga glasa mogućno je ove tolikom veštinom zapletene uvek na izvanrednoj visini trepteće napeve, kakovi se malo u kojoj operi nalaze, takvim uspehom izvesti. U znak pohvale i zahvalnosti dazđahu proslavljenoj umetnici i domorodki iz najotmenijih lozah nebrojeno cvetje i venci na susret nu lepše jošte cvetje cvate joj u ushitjenim sarcih svih domorodacah cvetje večne uspomene.
Tumačeći ulogu Ljubice, Sidonija se bila našla pred složenim glumačkim i pjevačkim zadatkom. S glumačke je strane morala iznijeti djevojku koja, rastrzana između ljubavi i poslušnosti oscilira u svom vladanju da bi na kraju pripala čovjeku koga voli. S glazbene strane imala je eksponiranu ulogu. Njene arije su pune koloratura što traže temeljitu pjevačku tehniku i izraziti fah u kome su prisutni elementi dramske kvalitete. U razdoblju od 28. ožujka do 24. travnja 1846. Sidonija sedam puta pjeva Ljubicu na pozornici na Markovu trgu. 23. ili 24. listopada 1847. izvodi ovu operu u čast donošenja odluke Hrvatskog sabora o proglašenju hrvatskog jezika službenim jezikom u Hrvatskoj.
Nakon 1847. povlači se u Gornju Rijeku gdje s obitelji živi povučeno u dvorcu Rubido na ulazu u selo. Postaje vrlo pobožna te daje sredstva za obnovu župne crkve i sudjeluje na misnim slavljima. Potpomaže i rad seoske škole. Umire u Gornjoj Rijeci, gdje je i pokopana u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi, nedaleko od dvorca.
