Ličnosti > Marijan Detoni
Marijan Detoni studirao je slikarstvo na Akademiji u Zagrebu 1924. - 1928. u klasi Lj. Babića (grafiku kod T. Križmana), pohađao specijalku kod V. Bečića 1928. - 1929. godine. Bio je član grupe Zemlja (1932. - 1934.), s kojom izlaže od 1931. Usavršavao se u Parizu 1933. Bio je profesor u Vukovaru (1933. - 1936.) i u Karlovcu (1936. - 1942.). Od 1942. sudjeluje u partizanskom pokretu, o čemu svojim crtežima, grafikama, skicama, ratnim dnevnikom i kasnijim slikama daje autentična umjetnička svjedočenja. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1945. - 1975.), pročelnik njezina grafičkog odjela i član JAZU.Umjetnička loza obitelji Detoni sa slikarom Marijanom nije prekinuta: njegov sin Dubravko cijenjeni je pijanist i skladatelj modernog i avangardnog izričaja, a njegov je pak sin, odnosno Marijanov unuk, Danijel također pijanist koji se školuje na glazbenim akademijama. Često nastupaju u Križevcima.
U ranim Detonijevim djelima naglašenih volumena (Autoportret s paletom, 1927, Djevojčica, 1928.) očituje se sezanizam Proljetnoga salona. U slikama i grafikama nastalima 1929. - 1935. gradi likovnu poetiku socijalnih tendencija. U temama iz života provincije otkriva smisao za humor i grotesku (Oglas, daje se na znanje, 1929.) kao i osjećaj za boju i volumen (Sajam u Križevcima, 1930.). Stvaralačkom interpretacijom zemaljskih načela (otklon od artizma), upotrebom jednostavnoga crteža, lokalne boje i osnovne modelacije, Detoni stvara djela karakteristična krajolika (Potočka ulica, 1930.) i krupnih, škrtim bojama modeliranih likova (Saonice, 1932.). Izvanrednim grafičkim senzibilitetom odlikuju se linorezi Ljudi sa Seine, objavljeni u mapi 1934., u kojima prikazuje život pariških beskućnika. S nešto manje oštrine, ali istim humornim stilom radi seriju crteža u tušu (Procesija, 1932., Utovar na Dunavu, 1933.). Godine 1935. u Vukovaru nastaju poznate slike Pijana kočija i Prehrana koje označuju vrhunac njegova zemljaškoga iskustva.
U drugomu stvaralačkom razdoblju (1936 - 1942.) pojačava koloristički izraz (Misli na Španiju, 1936.) i kao prethodnik apstraktnih tendencija u našemu slikarstvu slika 1938. dva avangardna platna (Fantazija oronulog zida I i II). Poslije drugoga boravka u Parizu (1939.) slika djela s obilježjem likovnog moderniteta (Jahači, 1939.), a vraća se i domaćim temama (Kalnička simfonija, 1939., Kolo, 1940.). Ističu se njegovi pejsaži s euforičnim doživljajem boje i svjetla (Mali pejzaž s Kupe, 1940.), folklorne studije i tvornički interijeri (U tvornici, 1939.). U tomu razdoblju nastaju mape grafika Tračnice, Cvjetovi mašte (1941.), potom Plodovi uzbuđenja i Mapa U (1941 - 1942.), u kojima tragične ratne događaje preoblikuje u halucinantne vizije. U razdoblju 1942 - 1952. prevladava u njegovu djelu tema rata (Prelaz preko Neretve, 1946., Prelaz partizana u čamcu, 1947. i Noć na Zelengori, 1950.). Poslije II. svjetskog rata (1952 - 1980.) stvara djela ekspresionističkih obilježja (Autoportret s ručnikom, 1952.), s tematikom u rasponu od sumornih ratnih sjećanja (Pod crnim suncem, 1960., Noć u planini, 1963.) do poetskih reminiscencija (Igra s loptom, 1956., Noćna svečanost, 1957.). Slika fantastične pejzaže i muzičko - svemirske kompozicije u kojima se prožimaju figuralni i nefiguralni slikarski postupak (Violinski koncert, 1955., Dramatična simfonija, 1966.). Česte su i enformelističko - asocijativne i apstraktne kompozicije (Panika, 1960., Rađanje vatre, 1964., Cvjetovi, 1969.). Samostalno je izlagao u gradovima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji.