In english, please Na hrvatskom, molim

Povijest > Krvavi sabor krizevacki

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko - hrvatskom prijestolju nasli su se slabi vladari, sto je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se poceli mijesati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moc hrvatskih velikasa toliko je narasla da su najmocniji od njih, Subici Bribirski, vladali poput samostalnih vladara. Konacno ce upravo oni na ugarsko - hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anzuvince. Izmedju Anzuvinaca i hrvatskih plemica doslo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikasi nisu bili zadovoljni nacinom i dugogodisnjim apsolutistickim vladanjem Anzuvinaca.U crkvi sv. Kriza je 1914. godine postavljena uljena slika na platnu Krvavi sabor u Krizevcima 1397., najvece djelo Otona Ivekovica, hrvatskog slikara koji je inspiraciju nerijetko trazio u povijesnim likovima i dogadjajima. Naziv "krvavi sabor" je prvi dao povjesnicar i kronicar Baltazar Adam Krcelic u 18. stoljecu.

Kako Ludovik I. nije imao muskih potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kci Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanic, sto je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemica kao sto su hrvatski ban Stjepan Lackovic, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukcic Hrvatinic, podrzavao je kraljice. Na celu nezadovoljnika bili su braca Horvat i vranski prior Ivan od Palizne. Kandidati za prijestolje uz Kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Dracki Anzuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zarucnik, a kasnije i suprug Zigmund Luksemburski, sin ceskog kralja. U gradjanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Zigmund, pogubivsi tridesetak hrvatskih velikasa. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikasa protiv apsolutisticke vladavine dvora, zavrsena Zigmundovim uspjehom.Tocno mjesto odrzavanja Krvavog sabora krizevackog nije utvrdjeno, dok povjesnicari obicno navode tri moguca mjesta: gradsku sabornicu, kraljevske prostorije i crkvu sv. Kriza. Iako se u njoj nalazi slika samog povijesnog dogadjaja, crkva sv. Kriza ispada najmanje vjerojatna kao mjesto saborovanja, tim vise sto se nalazi izvan gradskih zidina. Najvjerojatnije je da se sabor odrzao u Sabornici (danas zgrada Gradske galerije).

Osim borbi oko ugarsko - hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je pocela prijetiti i nova opasnost - Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Zigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajuci ih odbaciti s Balkana. Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Zigmund je dozivio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivsi na nekom brodicu niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj prezivio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva poceo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Zigmund u veljaci 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Krizevce, gdje se po obicaju odrzavao sabor. Na saboru u Krizevcima sastale su se pristalice dviju protivnickih strana od kojih je jedna pristajala uz Zigmunda Luksemburskog a druga uz Ladislava Napuljskog - njoj je vodja bio ban Stjepan Lackovic.

Zigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se nece svetiti pobunjenicima i da im se nece dogoditi nikakvo zlo. Lackovic je doista i povjerovao kraljevoj rijeci, pa je sa svojim pristasama dosao u Krizevce. Posljednjih dana veljace 1397. godine zapoceo je sabor na kojem je bilo vise pristasa kralja Zigmunda (oba bana, braca Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom doslo do ostre svadje i medjusobnih optuzbi medju stranama.

Kako su Lackoviceve cete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristase poceli su spocitavati Lackovicu da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovicevi privrzenici Zigmunda optuzivali za poraz kod Nikopolja. Svadja je konacno dovela do sukoba i krvoprolica u kojem su Zigmundovi pristase izvukli maceve i sasjekli Lackovica i njegove pristase, medju kojima je bio i Lackovicev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoprolice se dogodilo u utorak 27. veljace 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj dogadjaj se naziva Krvavi sabor krizevacki.

Kada su Lackoviceve cete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vodje, stali su ljutito jurisati na Krizevce. No Zigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovica s visoke kule u gradske opkope te poceli dovikivati jurisajucim cetama: "Manite se bijednici, sto uludo ginete; zar ne vidite da se s dusom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oruzje?!" Nakon toga umjesto da nastave jurisati, Lackoviceve cete su se u strahu razbjezale svojim kucama. Osim sto se Zigmund bojao osvete Lackovicevih pristalica, posljedice "Krvavog sabora krizevackog" bile su ponovna razbuktavanja velikaskih ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikasa od strane Zigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Medjutim, Zigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojacati vlast i time konacno bio priznat za kralja.

Sigismund Luksemburski idejni je zacetnik Krvavog sabora

Krvavi sabor u Krizevcima 1397., Oton Ivekovic, 1914. godine, nalazi se unutar crkve sv. Kriza

Crkva sv. Kriza jedno je od mogucih mjesta odrzavanja Sabora

Crkva sv. Ane (Flash nije pronadjen)
MoTuWeThFrSaSu
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31      
Ovo je web-projekt udruge P.O.I.N.T. Ovo je valjani XHTML! Ovo je valjani CSS! Razina pridrzavanja dvostruko A, W3C-WAI Smjernice za dostupnost web sadrzaja 1.0
i