Ličnosti > Franjo Marković
Franjo Marković osnovnu je školu završio u Križevcima, gimnaziju od 1854. do 1862. u Zagrebu, a klasične jezike, filozofiju i slavistiku u Beču. Pošto je diplomirao iz latinskoga i grčkoga jezika, imenovan je 1866. godine za suplenta na gimnaziji u Osijeku. U jednoj političkoj demonstraciji potpisao je proglas protiv bana Raucha, našto je dobio ukor zbog "nekorektnog političkog ponašanja". Godine 1868. premješten je na gimnaziju u Zagreb, a 1870. otpušten iz službe, te u jesen odlazi u Beč na studij filozofije. Tamo je posebno slušao estetiku kod profesora Roberta Zimmermanna. Promoviran je u ožujku 1872. za doktora filozofije. Već u 27. godini zivota postao je uz Ivana Dežmana suurednikom, a malo zatim samostalnim urednikom tadašnjega najuglednijeg hrvatskog književnog časopisa Vijenac (1872. - 1873.). Godine 1874. postaje redovitim profesorom na Zagrebačkom sveučilištu i prvim dekanom Filozofskog fakulteta, a 1876. u 31. godini života izaban je za "pravog" člana Akademije. Od godine 1881. 1890. bio je opozicijski zastupnik križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Umirovljen je 1910., ali je kao djelatni predavač ostao do kraja života na Sveučilištu. Njegova estetska shvaćanja kreću se u okviru herbetovske formalističke estetike čiji je osnivač R. Zimmermann. Svoje filozofske poglede izložio je u djelu "Razvoj i sustav obćenite estetike". F. Marković je značajan jer prvi uvodi filozofsko nazivlje u hrvatski jezik.O rodnoj grudi u epu Dom i svijet Marković piše:
Tko s njome živi, sretnik je med ljudi,
Prenesretan tko ostavit je žudi,
A klet, tko radi, da ju tuđin gazi
U epu Kohn i Vlasta opisuje borbu Slavena i Njemaca na Baltiku. Tragedija Karlo Drački prikazuje čovjeka koji strada u borbi protiv Rima i mađarskih feudalaca. Drama "Benko Bot" izgrađena je na sukobu osjećaja i dužnosti. U svojem nastupnom predavanju povodom otvaranja sveučilišta "K logici" koje je održao 18. listopada 1875. pozvao je hrvatski narod da se osvještava putem filozofije.Svojim književničkim i uredničkim radom Marković je pokazao da je poslušao molbu svoga prijatelja Augusta Šenoe. Nakon smrti mnogih odličnih protagonista hrvatskoga narodnog preporoda i neposredno nakon smrti Ivana Dežmana, Šenoa u svom pismu Markoviću opisuje svu dramatičnost hrvatske kulture te zaklinje Markovića da odvoji koliko više može od svoga vremena i da ga podari hrvatskoj knjizi.
Njegovo najbolje književno djelo je ep Dom i svijet. Rođen u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda, Marković djetinjstvo i đačko doba proživljava pod apsolutizmom; kao gimnazijalac doživljava podjelu habsburške monarhije i time podređenost Hrvatske mađarskom hegemonizmu a Dom i svijet obuhvaća upravo taj period političkih poraza i sliku hrvatskoga društva nakon 1848. Prikazuje se mali svijet tadašnje hrvatske provincije u kraju feudalne supremacije i mađarskog provincijalnog despotizma, zapleten u odnose političkih intriga tuđinskog činovničkog elementa. Plastično je Marković ocrtao neke glavne osobe: lik staroga graničarskog majora Bunića, austrijskog kulturtregera i prokazivača Ergera, likove župnika i špana i dao atmosferu epohe i sredine. Poetska vrijednost epa u njegovim je dijelovima, u epizodama, u pojedinostima. To su slikarski pasaži seoske idile, romantični opisi hrvatskoga podravskog pejzaža, šuštanje zrelog klasja u prvim otkosima, miris pokošene otave, prizori lova, berbe, graničarskih običaja i drevne hrvatske tradicije. Marković je dao lirsku sliku hrvatskog pejzaža i ljepotu prirode u različitim komponentama svoje romantične slikarske objektivacije. Njegova slikarska paleta doduše ne prihvaća mnogo od onog stvarnog podravskog predjela i lokalne sredine, koja će se plastično slikarski odraziti tek u Hegedušićevim podravskim motivima. Jer taj je kmetski, graničarski kraj suviše lirski pitom i romantično ubav. Ali uza sve idilske rekvizite i lirsku poetizaciju punu romantičarskih reminiscencija, sa sveukupnom svojom feudalnom i građanskom podlogom, mi danas ovaj poetski doživljajni intenzitet estetski prihvaćamo, jer je u njemu izražen osjećaj za pejzaž i lirsko blagoglasje prirode, u njemu je manifestirano humanističko razračunavanje s našom političkom sudbinom i podizanje naše svijesti s mračnog dna stvarnosti u jednu višu umjetničku i općečovječansku vertikalu.
